proza
  priče za decu
  prikazi
  razno
  autor
 
 
  Sa ženskog stola 


Ispovest kornjače

Često ni sama ne znam zašto sam sve sporija, zaspim pod listom i uputim se ka nekoj travčici koja mi se učini dopadljivom. Dugo sam tražila tanku struju mirisa koja vijuga u pravcu Zapada, ka okeanu, i sad je ne ispuštam, ali ona je nepredvidiva, ponekad me vodi u krug ili nestane kad sam pred opasnošću. Za šta drugo da se uhvati kornjača u zrelim godinama poput mene, ne bih znala reći. Put svoj krčim sama i ispalo je da je najbezbednije živeti ovako: iz dana u dan. Slušaš sebe i za sve što ti se događa, sam si zaslužan i kriv. Sretala sam mužjake moje vrste i nekolicina me je pratila, putevi su nam se ukrštali, poklapali i razilazili. Lepo je putovati u društvu. Hladne zvezde i kišna popodneva, jara i zmija u šipragu, sve je to mnogo lakše podneti kad ne putuješ sam. Navikla sam i na samoću, pričam sa sobom, smejem se i plačem u tišini, već po tome kakav je dan. Retki sagovornici zameraju mi da sam preskromna, ali, zar kornjači ne priliči skromnost? Opstajati u neprijateljskom okruženju, nije li mnogo? Sloboda je opojna i ko je ima, u stanju je da odustane od svega, ali shvatam da me grupe kornjača ne mogu razumeti zato što razmišljaju kao grupa. Moj korak je oprezan i spor, a nekada sam bila nesmotrena, kao žad zelena kornjača koja je večito upadala u nevolje. Sada je drugačije, vreme čini svoje, nikuda mi se više ne žuri. Obično odredim razdaljinu koju nameravam da pređem u toku noći, jer po dnevnoj svetlosti se krijem, i uporno držim korak sve dok ne ispunim svoju normu. Život kornjače nije dosadan. Sačekati plen, preći baru, pobeći predatoru ili se pritajiti kad treba, sve ja to umem. Dešavalo mi se da idem uporedo sa čergama kornjača i mužjaci su znali da me nanjuše na 50 metara. Poseban slučaj su oni stari i bolesni koji su u meni videli neku vrstu himere za kojom su tragali čitav svoj vek. Što je razlika u godinama bila veća, to su oni bili uporniji u svojoj naklonosti. Čuvali su me u mislima kao retku dragocenost. Priznavali su mi da me sanjaju dok im život prolazi kraj njihovih stalnih partnerki i mislim da su tim priznanjima hteli da me otvore. Govorila sam im da je svako vlasnik svojih snova i da ja nemam pravo da im oduzimam ono što je njihovo. Nisam imala razumevanja za njihovo neprijatno društvo, zamene za smisao i lenjost, nisam htela da budem deo njihovih priča ali u neke sam stvarno ušla i možda sam bila prestroga, ali sada je kasno da se kajem.

Slutim da postoje inteligentnije vrste od naših, ali ne tvrdim ništa. Ja pameti baš nemam i sve sam sigurnija u to. Uporna sam i izdržljiva, to da, uverena sam da ću se dovući do okeana i da me prava iskušenja čekaju tek tamo. Ponosna sam na činjenicu što sam brža od puža a, kako vele, i od zeca, pošto je on površan i zaboravan. Jedem kad sam gladna, spavam kad mi se spava i za sve ovo vreme naučila sam mnoge pesme vetra, pročitala dušu tolikog kamenja. Što se tiče parenja, mnogo sam lutala, ali shvatila sam da ne treba da skrećem sa svoje staze i da idem za zovom prirode u svaku rupu jer jednom mi je trebalo pet leta da izađem iz nekakve duboke jame. Još se sećam jednog divnog mužjaka kojeg sam morala da nosim na leđima jer nije imao volje da hoda. Njegov oklop beše raskošan i stakličast i uglačan poput ogledala i zato sam ga volela. Da, nosila sam ga na leđima i mislim da ljubav zaslužuje žrtvu, ali i druga strana mora nešto da žrtvuje. Neke ženke vole da se žrtvuju. Ja zaista ne razumem one koje su vođene, umesto srcem, polnim nagonom kao mužjaci. Moja baka je govorila da takve kornjače imaju rektum umesto vagine, da nisu prave ženke i da brzo propadaju. Porod sam svoj ostavljala uz put već kako rade sve kornjače i tome nemam šta da dodam. Ne osećam posebnu ljubav prema svojoj deci jer u svetu divljine svako mora da se pobrine za sebe.

Ne znam koliko će ovaj put da traje. Ponekad pomislim da je putovanje beskrajno, ali leševi na koje nailazim uz drum svakodnevno me opovrgavaju. Često osećam bol što postojim, no sve je bolje nego plivati u nekom plastičnom bazenčiću sa malom plastičnom palmom u uglu i starom crnom školjkom koja ne šumi.

Ali, šta ja znam o ovom svetu? Moj život je tek jedan kamenčić u velikom mozaiku koji možda ništa i ne pokazuje, ili barem ništa posebno. Međutim, lepo je hodati ovako, pustiti život da se dešava i ne opirati se. Uživati u bojama, mirisima i zvucima koji se pretaču jedni u druge.

Naslućivati stvari, sećati se, iščekivati promenu bez zebnje, slušati svoj siguran otkucaj srca i dah.

 

 
 
home   map
Ljiljana Ćuk