Žena bez čoveka

Bez zemljoposednika zemlja, na kojoj raste bilo šta, po kojoj hoda bilo ko, kuća puna duhova i ispraznih odjeka, kosa bez tragova milošte, usne bez celivanja, reč bez značenja, zamenjeni identitet, kukavičije jaje ambicije, knjige umesto dece, cvetanje u tami, neuzorana njiva, suza neobrisana, kapanje žudnje između misli, neplodne noći s miševima po budžacima, čežnja za muškom rukom na dojci, vaskrs nikad ceo, posed za kojim se pružaju ciganski prsti, puni lažnog zlatnog prstenja, prokletstvo skerletne spilje, mačka bez toplog krila, noći nanizane na nisku crnih, neuglačanih kamenčića, propadanje u ravnodušnost, suša sa odustalim pijačnim danima, sa zatomljenim kricima koji se slažu na lomaču na sred trga, robinja za koju niko nema dovoljno precizne neodređenosti, sa besposličarima okolo koji se dive i pružaju snove kao ruke, bez kompasa, sa idejom o pravoj liniji kružnica, sa bogom ali bez čoveka, sa detetom ali bez muža, sa kućom ali bez čekanja, sa zvanjem ali bez novca, sa rađanjem ali bez radosti, sa željom za ropstvom, u ostvarivanju ratništva.

Žena bez čoveka je senka bez osenčenog, božanstvo bez sveštenika, knjiga bez čitaoca, more bez mornara, oblačan dan.