proza
  priče za decu
  prikazi
  razno
  autor
 
 
  Epistofanija 

Čast treća
[II]

1.
Oprostićeš mi ako zaćutim, zar ne? To je samo zato što sam ambicioznija od tebe. Oprostićeš mi, zar ne? Što je počelo, jednom će stati. Nismo ti i ja jedine javne žene.
2.
Pričaj mi o žumancetu. Napravi mi parfem za dobro raspoloženje. Zima mi je, smrzavaju mi se beskonačni ekstremiteti. Dok mi ovako ulagujemo se dosadi, pišemo, naš biološki sat moli se tik-tak, tik-tak, tik-tak. Nekoliko reči da pojasniš let bele ptice, zamah krilima, zamah. Šta mi radi duša? Isto što i ja? Netaknuta, sveprožimajuća, kako me namirisala ta golubica. Jutros u kolektivu pijem dragu prvu kafu kojoj čitave noći stremim, a lica kolektiva, međutim, govorahu: spavaj. Proza je način da se progovori za mutavce, da se stane u zaštitu nejači, da se uđe u kokošinjac i propoveda. Ako je poetična, lepša je nego poezija, jer duže zavodi.
3.
Ah, gde si itd. Pošli smo da se sagledamo, gde su nam granice da raspoznamo. Tumaramo slobodni i neučtivo ružni, vajkamo se na kostobolju, a svetlost je mogla biti manje milostiva kao, na primer, prema svinjama. Blaženi, bazični instinkt, momenat. Ne ispunjava. Uh, što duva košava kroz ovu morsku dolinu, kroz fjord strmeknuo se glečer, pa još jedan glečer, pa jedan splav. Svileni jastučići, zatočnici zglobova, svileni jastuci na kojima misao budna i hitra nabraja šta je sve izgnano. Zato čitam pesnike, da kažem drvo, trava, prekrasno, blesavo. Neka prođe ova zima i sve one namenjene. Uvek ću ovako sedeti. Radost je odmah iza ćoška, pokrene se iz poznatog u slućeno. Oh, Obećanje. Da ti krv naraste iz mojih žardinjera, da ti se ispovedi sve istovremeno, da mi u tor dovedeš jaganjce, da uzmeš metlu i počistiš mi lice i hidrantnom kremom utapkaš mladost, da mojim zubima očitaš zadnje opelo, da me hraniš ružama i njihovim stidnim vašima nihilističkim, da mi uporednike i meridijane uzmeš u ruke i smotaš snažnim pritiskom u klupko, u klupko 'po sebi', da se to desi sad i taj kamen da mirišem posle ove rečenice. Na tragu si mi, jesi li zadovoljan tako izbrazdanog lica, jesi li sad srećan? Ne, nije OK moj zgrčeni zglob, Primavera neće biti bazen za moj ispošćeni, mali briljantni duh ako sad ne izdam zapovest da mi se iz te slike naređa tron od priklanih fazana i ako ne sednem smesta. Veličaj me, majko svih pužića. Znaš li da moj zahtevni muž šeta mi se po čardaku, pali me kao jelku po svom kapricu, da u nacističkoj svastici moj pauk duva u strepnju da je zagreje? Znaš li da sve što taknem razbijem? Ko je luđi? Ne mislim više ni na šta pročitano, manje od nule ne anulira me. Koani, zen koani, vi nikuda, vi nemate potrebu da, vi poznajete svest u koju tonete bez kraja i ja vam, ja vam... Alge su svetlosne krpe, vise sa tavanice muzikalno, smeju se s prvim licem ili bez njega. Tihe su, plašljive.
4.
Daj napiši mi neki epitaf za stećak. Lep je život ćivot. A ja trudna s tobom, kao Regina Coeli nedirnuta, sišla na mene eterična lopta, napravila nekoliko žestokih fotografija i vaznela se. Sve sam ti mozzart-kuglice poručala, stranice tvojih knjiga na kolenima ispohovala. Ima tu koita za čitav jedan životni vek, može čovek i da se ubije ako čita preko granica izdržljivosti. Zamisli, danas je dva puta pukla sijalica od mog srca na prekidaču. Zabranili su mi da palim svetlo u kući. Danas je Sveta Petka, jednom u godini moja tetka. Luka je u kornetu ćebenceta na lila sloniće zaspao. Ima usta apsolutna, lepa bez poređenja. Ko stanuje u Luki? Kućice na trustnom području su barke u moru punom soli. Manje jesti. Duže dah izgnan, duže suspregnut, suspendovan. Udahni. Popij čaj od krina. Neka te uhvati išijas u vilice, jer možda te baš one sabotiraju. Ne plaši se, ja sam s tobom.
U parohiji svog pisma, preformulisana ličnom intervencijom Aladina, ja sam ti zakonita i jedina. Učinićeš kako ja kažem.
5.
Idi poljubi svoju ženu. Dobra je ona. Samo ti, ti ništa ne valjaš, Biblijo čarobna, bolna. Hajde, skljokaj se kraj sebe besmrtnog. Ne traži ništa. Na tebi je najveća milost vasione.
6.
Četiri napuštene kućice puževa, odskitalih u nekom od neizbrojnih pravaca sveta, sad su na stolu, hrapavih nabora, šume iz spirale kao neke školjke. Truba je iznutra gleđosana, ima mrvice zemlje kojom je stanovnik hodio. S ovim krhkim zaklonom puž je došao na svet ali se od njega oprostio i otišao negde. Da je umro, umro bi unutra i mala muzička kutija ne bi bila tako prazna i mirišljava. Naučnici sigurno imaju objašnjenje za ovu pojavu. Pužići su oboleli od zapaljenja pluća i otišli u inostranstvo na lečenje. Pužići su čuli za dolazak mesije, puža golaća, i pohitali. Pužići su u javnoj kući odakle im nema povratka. Iz jedne ljuspe, međutim, izlazi sićušni plavi miš. Zastrašen beži među svilene stranice ekstra seksi BIGZ-ove Popularne enciklopedijice. Mogla bi se piti neka grom esencija, šljivovica, na primer, iz ovih ljuspi. Ili čaj. Bila bi to rajevina, iznad elektronske mreže i njenih vražje jestivih škobrca. Pričam ti dalje. Pripitomila se jedna muha. Stalno nešto iscrtava po mapi stola i ponaša se kao domaćica. Dišem tiho, mirno, plitko, ali s ježurićima, koji na signal razmile se zapadnom kožom. Bele hrizanteme sve to posmatraju iz svog oštrog ugla. Razbarušene bele latice, navikle na fini šampon, imaju nasleđene emocije kao bele ptice. Bave se prodajom reči.
7.
One muve što su se muvale još na zavesi pa se spanđale i konačno provele sate i sate pareći se spokojno na reprodukciji jednog božanstvenog pejzaža, velikog kao foto-tapet, čini mi se da su se namnožile. Danima preleću jedne te iste kroz ovu prostoriju i ovaj život i da ja zaista ništa nisam preduzela da ih istrebim, stvarno je zapanjujuće. Uhvatilo me nenasilje pozne mladosti, zajedno sa krizom identiteta i krizom prvih bora očinjih dokova? Baciću sidro uz ovaj brevijarni log kao uz kontinent, a muve slobodno neka prave svoje zigote malo i u moj tekst. Mašem svojim repićem srndaća i to me uzbudi. Pomilujem bakterije, razne koke, koje u milionskom tiražu čitaju se unutar školjke. Bez pomeranja potražim biser, u grudi na silu poteram mleko. Život, ta klanica iz koje izlazimo neslavno oronulih ambicija sa inventarom boleština kao anamnezom, la strada, postavlja novu scenu i igra sabrano. Plač za rajem je predvorje raja, čuješ li, brate Lukijane? Spavaš. To je razumno. Videla sam danas toplo porodično gnezdo, mada sve je relativno, i bilo mi je tako teško. Naše gnezdo nije baš porodično, mada je svakako toplo, ako ne i prevruće, kao Fickaraldova Opera, nemoguće, neprirodno, neodoljivo. Mi smo društvo mrtvih pesnika, konstantno se dresiramo za večnost i jasno mi je zašto se držiš za mene kao pijan plota, mada to ne trpim. Ti si najlepša mačka na svetu, kokonu svileni, ali prošetaj malo, idi vidi šta rade miševi, šic! Na dva gola, u prašini Rasadnika, brate Brute, Judo, igrao si fudbal protiv mene i sebe kojima su se suprotstavila neka dva dečaka, mršava ludo, raspamećujuće. Izbušili su nas 5:2. A ta deca samo psuju. A buba-mare i buba-marci samo doleću i odleću. A ti ne znaš šta hoćeš i curi ti nos.
8.
Ćale je posekao granje jasena i niko mi više ne kuca na prozor. Žanrovski neopredeljene hrizanteme nemaju ašik dileme. Iz dvorišta raste naopaki stakleni bunar, pun pirgavih pastrmki s našminkanim ciničnim usnama. Njima ložim stakleni dimnjak. Njih ti šaljem. Činjenica je da sam pesak, da su knjige na mom stolu pesak, da stremim grobu. Ljudi udobno prate serijske programe, uz svega nekoliko burmutica paranoje prešaltaju se s jednog tzv. sadržaja u drugi, dok njihovo nesvesno sve to maestralno vreme raste li raste. Hajdemo odavde! Iz lavre pojmi veltšmerc u nedelju, reci mu dobro jutro a zatim odlepršaj na bagrem, doručkuj, ostani na grani, i čekaj.
9.
Vidiš li onaj sunovrat? Nizbrdo je sloboda.
 
 
home   map
Ljiljana Ćuk