proza
  priče za decu
  prikazi
  razno
  autor
 
 
  Epistofanija 

Čast četvrta
[I]

I
Vekovima se smucam ovuda kao džukela, dojim mladunce, parim se s istom vrstom nitkova, vučem se kućici za pse s rezignacijom zrelih godina. Više se ne iznenađujem. Ni glad me više ne iznenađuje. Ne znam gde mi je kost od juče. A vrtim repom. Staviću sise od gume.
Na svoju lepršavu, papirnu senku. Ostajem, ostajem, ostajem ovde. Da dijagnosticiram vek i žive predmete. Gadi mi se ružno i lepo, u stotom delu sekunde neuron krene u rodbinu. Budući da mi se gadi i jelo, požurim da se najedem, da utolim glad svom gađenju. Neoprezno idem korak po korak po šumskoj stazi do bakine kuće gde me ne čekaju nova produhovljenja. Oblizujem se za kofeinom, slaba mi je probava, pornografiju mrzim kao kraljica Viktorija. Ponekad pomislim: sve ljudsko je pornografsko, erotika je deus ex machina. Bestidna i konzervativna u svom poluceliblatu, šaljem ti ovaj akt da ga našte srca eksiraš, da ga preobraziš u unutrašnji mural i odmah nečim veselijim prekrečiš.
II
Largo: Samo jedna ruka u ekliptici jave čvrsto u mojoj, topla, puna čuda, upleteni prsti u krasni vez, nevidljiva jarost, zauzdana, luda. I samo dok sam sama, zajedno smo, i samo skrušena, slavljena sam ruža, sklopljenu u žrtvi, nagrađuješ me vidom, kao da si On, ti pravedan, ti budan. U čarobnoj klopci sanjam tvoje ključeve, skupljam što se prelije kad nađem sate zrelije, u svilu se umotam, u dveri mitske zvekir svoj utisnem, a sve, a sve sa željom da naiđeš ti, gonjen istim svedokom.
III
Duboko u veljači, tačnije osamnaestog, našla sam svoj slom, coupe de grace, u Jasodu zatrvenu kob, svoju ubijenu ženku. Što sam od tebe uzela, sve te bunde za polarnu noć, pružene su nekom drugom dečaku s blještavim haskijem, a ne meni, ne meni i mojoj deziluzionističkoj prispodobi. I sad treba biti bog. A dolazi proleće. Ljudi nošeni hormonima prolaze, pelcovani protiv svetosti. Gde je moj brat? Ubio ga Eros moj. Sve je palo u vodu. Propalo na dno Anime mundi. A zavetni razgovor uz reku? A zagrljaj u astralnom mleku? A pokrivena pitanja hostijama? Zagrli me. Zagrli me pre no što krenem. Bezdna postoje da izronimo lepši. Virovi vriju da nam izvuku kosti, točkovi sefirota cvetovi da bi mirisali. Boli današnji luney tunes jer sam tako izabrala. Studeni vetar sa severa kaže: 'Prstenje se širi na hladnoći, sve na uštrb mojih lepih lopovskih prstiju'. Bilo kako bilo, ti i ja, dva slepa boga, na samim nesporazumima izrasla, na lažnim obećanjima Onog od gore, svojski smo se pridržali. IV
Morski psi raširiše se po hacijendi, naviru sa svih strana, čine me rupičastom. Iz nosa kao kap krvi, u tišini, u množestvu svih mogućih magnetnih sila, skliznula je kap vode, dok sam čitala, dok sam gledala u sto i prisećala se mokrog jutra, lepog kao kakav rekvijem, sa glistama, kao zglobnim autobusima providnim i punim zemlje, koje su potresali sićušni valovi zadovoljstva. Pa zaista, ovo je tako neobično. Gojne, ružičaste neznalice, aktivni članovi neke vajne sekte, izabrale su dan kad će umreti u naručju svog boga vode. Jer po povratku kući, po mom povratku kući, prosuta creva glista, koje već i same liče na mini creva, svedočila su o genocidu nad ovim gadnim plagijatorima života. I trava... Nežna, bešumna trava koja niče iz kamena. Život kao pošast. Egzistencija se rastura od samobluda. Ali morski psi učinili su moj život nesnosno ispumpanim. Kapaju mi iz nosa. Kroz kosti mi prolaze i ostavljaju za sobom pustoš. Popiću dva andola, uskrsnuću. Sveti duh je moja erogena zona. Tolike godine unazad krvavi ispljuvci propuštenih prilika, krvavo plakanje histerične rodnice, za bujanjem, za bujanjem. Tolike godine pecanje zvezde, ispoljavanje žudnje, nesporazumi, glad i posunovraćanje. Hoću da se izderem: Hvalite Gospoda! Hoću da se zakopam: Hvalite Gospoda! Sad su vikleri ovde, sad tamo, podmetači za čaše od konoplje, od konca, od plute, sad ovde, sad tamo. Godinama tako.
A crv, najverniji čovekov prijatelj, uveliko mi je načeo stražnjicu.
V
Sklonila sam zavesu sa prozora i crna prilika (u stvari, moja jakna koja visi na čiviluku sa ostalim prostrim vešom) zatrči mi se u susret. Kukurikanje, pomrčina, ništa. Neki daleki, daleki pevac ima jasnu i preciznu misao koju obznanjuje što urbi, što orbi. Globus, plavo oko puno prašine, na njemu crna krasta gde mi, Srblji, živimo. Plandistan, kokošinjac, pevac, tvrdo pevčevo srce kao neka zaplakana pesnica koja govori ovamo, ovamo, ovde. Belasa se površina mora, glatka ključalost. Ta ista voda, ti isti atomi vratiće se jednom u gušenje kad slike vida i jauci iz pomrčine, muškarci i žene, kad sve to bude na istom. Mogu da ispljunem zametak ptice. Mogu da izađem na vetar, na kupanje. Popiću vodu. Odakle da počnem?
VI
Tigar je poziv čulu dodira kao i duga kosa devojčice. Nezamisliva autentičnost gena na koju mislim. Trebalo bi da Te slavim. Nemam tolika usta. Trebalo bi da Ti pišem pisma kratka i žežena. Ali koju reku da zašiljim. Ložim letnje emocije, prodajem maglu. Hormon koji se zove po meni ima veliki klovnovski nos i pege. Dobroćudan je i malko umoran. Kupa se ono što vidim u atomima onoga što gledam. Mnogo me ima. Mnogo si mi dala, hladovino u limbovima. Trebalo bi da ti pevam. Solfeđo, tišina.
VII
Plaća se razgledanje mojih ožiljaka. Plaća se slušanje mog srca...Vrtim se i gorim... Prečista sam za tebe ili bilo koga. Telo me tvoje ranjava kao što svet ranjava Boga. Svetiljka sam. Moja glava mesec od japanske hartije, moja od zlata iskovana koža, beskrajno fina i beskrajno skupa.
Zar te ne užasava moja vrelina? I moja svetlost. Celom sobom kamelija sam neizmerna što žari se i ljeska, blesak do bleska.
Mislim da se dižem. Mislim da ću se uzneti... Lete brojanice od vrelog metala, i ja, ljubavi, ja...
VIII
Gde si, trebaš mi da nekome uradim EKG i prođem trakasto uz mnogo stida, gde si, da ti prinesem čaj od žalfije, čaj od svojih misli, čaj od radosti s prstohvatom zebnje, gde si, trebaš mi, sama sam i usamljena, zaboravljena i siromašna, samosažalna, pomalo bedna. Tanana i fina kad nije drugačije. Gde si, moj Jovane? Jovane, Jove, Ješua!
IX
Duh nad punom čašom tečnih molekula, što međe prazninu, osećaš kako meko pulsira, tolerantna pram ključanja sa dna ka vrhu, od vrha ka dnu. Hodaj po sleđenoj koži asfalta, samouverena i stoletna, neka se put miče pod tobom, budući da drugačije nije izvodljivo. U glinenoj korpici zanjihana ljudskost, na gubicama ruž, opekotine ogledala. Kondenzovano očajanje hvata se po obrazima, klizi i vraća se natrag, očajanju. Tablice su razbijene, Mesec slupan u deliriju zapitog, okolo smetlari skupljaju staklo mesečine i puše. Levo oko pasu konji. Jurodivi godovi crvene se u svojoj tmini. A nebo probuđenih, paradoksalno upornih, nasrtljivih zvezda ne bodri.
Niti bilo šta drugo.


 
 
home   map
Ljiljana Ćuk