 |
|
 |
 |
 |
 |
|
|
|
|
 |
Pogled sa Drveta Poznanja, nasušno usisavanje, pogled na Barnijev opus, naglo završen čas iz Pneumonije
Da li sam već rekla, usisavanje ne propuštam. Ako nisam rekla, mogu da ponovim i to nekoliko puta, za svaki slučaj. Usisavajući, pokupim i poneki Barnijev list hartije ili samo slova, mada, sve je to uzaludno, znam. On će opet prvom prilikom sesti za sto i nabacati slova bezveze.
Gledam sa Drveta samu sebe kako usisavam kabinet. Koristim prednosti ustanove. Ako je već u mojoj zgradi danas restrikcija, da ne propustim nasušno usisavanje. Ovde barem nekad ima struje, u našoj zgradi skoro nikad. Barni i ja upalimo sveće ručne izrade. Kod nas je sakralno kao u katakombama prvih hrišćana. Ako razmenimo koju misao, pogasimo sveće. Razmišljamo o rečenom. Meditiramo. Meni misli neosetno skliznu u seksualna maštanja a on, eto ga, već pipa u mraku, tražeći čirake i papire da nešto potpali u svojoj glavi. Odakle mu samo ideja da je zanimljiv? Dokaz da je veoma loš pisac leži i u činjenici da su počeli da ga čitaju. Na prvom mestu trafikantkinje. Indiferentno sedeći pored šund pornića, one su ipak tražile neku romansu, neku ljubavnu arkadiju pa tek onda ono poznato, neizostavno, i opšte prihvaćeno: ...A onda je prodro u nju... Barni je prvu epizodu ostavio bez happy enda, mislim orgazma, i jedan gnom ženskog roda došao je da preti. Na jedvite jade smo ga se otresli. Zakačio se za ćebe i mi smo morali da tresemo ćebe i da tresemo. Barni je još neko vreme držao publikum u neizdrživom, slatkom iščekivanju, ni sam nije mogao da pređe granicu, a zatim se u nekom od nastavaka prepustio besprizornom orgijanju. Ali, znaš, dragi Frede, Barnijeve čitateljke ne samo da mrze mene, što još mogu i da razumem, ja im dođem kao neka konkurencija, nego organski mrze i njega! Da li zato što nemaju para da kupe Barnijevu robu u operskom izdanju, da li zato što ga zamišljaju kao Tataragua, porno zvezdu, u koju projektuju sve strasti pa i mržnju, ili zato što je Barnijev prirodni izgled, koji je, uzgred budi rečeno, očajan, u potpunom neskladu sa njegovom književnom fikcijom, stvarno ne znam.
Rekoh već, ne propuštam usisavanje. Bez hrane još i mogu, ali bez usisavanja – nikako. Imamo usisivač marke Rip Kirbi. Prava crna rupa posesivnosti. Kirbi je član naše zajednice. Usisao nam je i osećanja, i misli, i da Barni nije tako plodan, mala fabrika za pakovanje misli i osećanja, ne bi bilo ni njegovih kolumni u nastavcima, njegovih kolumni za vešanje, njegovih kolumni za pregrađivanje dosade. Ne znam šta ću ako Kirbi usisa Barnijevu inspiraciju, Barnijev spirit, Barnijev špiritus. Hazbend se latio oružja od kojeg se dugo i tiho umire kao od sporih otrova. Jer priroda u krajnjem računu ne trpi kič. Kad bi prirodu pitali kako joj se čine južnoameričke serije, verovatno bi povraćala. Možda je to razlog što je ovih godina bilo toliko poplava na globalnom nivou. Usisavanje je automatska radnja. Kako gde uđem, prvo procenim koliko prašine skladišti zadani prostor. I odmah u glavi zamišljam skele i šta bi sve trebalo uraditi da se prostorija degnomizuje. Recimo, imam patološku potrebu da otvaram prozore. Hazbend suprotno. Voli ušuškano, toplo, suvo i blago osvetljeno. Ušuškanost, prerogativ kiča. Insignija kiča.
Da li sam već rekla, usisavanje ne propuštam. Ako nisam rekla, mogu da ponovim i to nekoliko puta, za svaki slučaj. Usisavajući, pokupim i poneki Barnijev list hartije ili samo slova, mada, sve je to uzaludno, znam. On će opet prvom prilikom sesti za sto i nabacati slova bezveze. Totalna zloupotreba talenta. Talenat je dat da bi se umnožio. Ali Barni svakom svojom rečenicom gubi. Dokaz je i taj što se goji. Znaš to? Što si prazniji, to si gladniji. Kilogrami su u direktnoj vezi sa prazninom. Zato zaljubljeni ljudi slabo jedu. Jedu tek toliko da ne umru. Nervoza jednako glad. Ubacivanje hrane u narastajući prazni prostor psihe. Čvrsto verujem da na planeti ne bi bilo gladnih, kada bi hrana služila svrsi. Evo ovde, na ovom bogatom drvetu, ubrala sam jabuku i pre nego što ću je pojesti, dugo je merkam. Objektivno vreme, vreme časovnika, odtiktakalo je vragbiznao koliko jedinica vremena. Neko bi za to vreme tri puta jeo i dva puta užinao. To se zove dobra organizacija vremena.
Kirbi je (imam i na poslu jednog, kakva raskoš, hm?) zazujao i njuškom mravojeda pretražio svaki zakutak. Svaku trunku i subatomsku česticu. Usisao je svaku stolicu, ispljunuo je besprekorno čistu, samo što je još nije prelakirao. Tako je dobar, tako je moćan, tako me oslobađa od suvišne, nagomilane energije (čak i ženu može da zadovolji, dokaz sam ja). Mislim da bi ga trebalo uvećati i postaviti negde na neko brdo, možda bi (jer taj ima stomak za sve) pokupio još koju stolicu, svetu ili masonsku, i poneku vrlo bljutavu kožnu fotelju. Brzo ti ja obavim posao. I šta se desilo? Nagrnuli studenti od 7 do 777 i tako dalje.
Dobro, rekla sam.
Sedite, rekla sam.
Pneumonija balona! rekla sam.
Može li balon da bude bolestan? Ćutali su. Uvek ćute. Ćute kao da su plaćeni da ćute, kao profesionalci.
Može, odgovorih na svoje retorsko pitanje. Šta činimo sa bolesnim balonima?
Jedemo ih, reče jedan dovitljivi gnom.
Ako jedemo bolesne balone, kakvi onda mi postajemo, upitah bez upitne intonacije: Još ograničeniji, još bolesniji?
Još gladniji, reći će jedan punački balon, gnom.
Još veći, umeša se nešto, ni izdaleka žena. Svakako gladniji, reče Punački.
Svakako prsatije, proslovi i neka Prsata, ali joj Punački brzim pokretom ruke izvuče balončić iz dekoltirane majice. Prsata prsne, sikne i sukne iza ormara.
Molim vas, ne raspravljajte se. Suština mog odgovora je da ne samo da ne treba jesti balone, nego ih treba ...
Lečiti, sad se umešao Psiholog.
Pumpati, dobaci neki nadobudni Napumpani.
Možete ih pumpati dok ne puknu, možete ih i probušiti oštrim sečivom, ali nije svejedno.
Dok balon ne pukne, moglo bi proći dosta vremena.
To i želimo: da prođe dosta vremena.
Mislila sam da ste vi ovde došli ovde da nešto naučite.
Nismo. Došli smo da nam prođe vreme!, rekoše od 7 do 777.
U tom slučaju, nadam se da ste nezadovoljni mojim predavanjem.
Pa..., svi pogledaše u svoje male švajcarske časovnike.
Ovog časa čas je završen, objavila sam rezignirano.
Neee!, prolomi se strašan ontološki urlik gnoma koji ostadoše bez ograde za misli, bez držača. Mnogi od prisutnih popadaše. Mutilo im se u glavi, neki su povraćali. Nešto usplahireno, ni izdaleka žena, priđe sa beležnicom, s gorčinom u glasu zapahnu me smradom nesvarene hrane:
Ali, mi smo vas platili da nas nečemu naučite.
Dajte još para pa ćemo videti, rekoh.
Eno onog mladića, on vam je, znate, žigolo, pa ako hoćete, sredićemo, kompenzovaće se...
Šta vam pada na pamet, dreknuh odmerivši Žigola, posebno zgođušnu stražnjicu i zapeto međunožje u pantalonama. Naravno, padne mi na pamet ono što mi s pameti uopšte ne silazi. Šta još nudite? Odlučila sam da se cenjkam.
Eno, tamo, pogledajte. Vidite li onu ženu? Ona vam na svojoj terasi drži morke. Hoćete jaja?
Oh, da!, rekla sam i ozarila se. Koliko li je prošlo da nisam pojela jaje! A da ne mislite slučajno na sličice za album, ja, naime, ne skupljam sličice. Morke, mislili ste marke?
Ne, morkina jaja.
Prava pravcata?
Prava pravcata.
Morkina? (Hm, mora da je tu neki vic, nešto mi je s tom morkom ipak sumnjivo. Jaja? Suviše dobro da bi bilo istinito.) Od morki?
Znate, morki, namignu mi gnoma ruski prepredeno, od žena-morki.
Gospode bože, od žena-morki? Kakvih sad žena-morki?
To su vam, gospođo Vilma, umobolne žene koje su umislile da su morke... Znate, nije sad poenta u tome što su te žene bolesne, nego što one zaista nose jaja. Veoma cenjena roba, verujte. Čudi me da vi niste čuli za našu farmicu jaja. Mala, pirgava i jestiva. Opipljiva, draga gospođo Vivijana, opipljiva, obla. Iz njih se izležu pilići sa dečjim...
DOSTA! DOSTA! DOSTA!
Povraćala sam. Kad sam ponovo došla svesti, bila sam na grani. Bože, da nisam i ja živinče? U tom trenutku kao da sam bila ptica, ali zlatni prah s moga perja, osetljiv kao sama ljudska koža, zaslepi me i ja izgubih ovu viziju. Stigla sam tek toliko da se uplašim i pokakim. Kad čujem, Goblena ispod krošnje. Psuje i grdi. Traži kamen da me obori na zemlju, ali su već i same njene reči učinile dobar deo posla. Zbog jednog ptičijeg govneta, zamisli. Pa svakom se barem jednom u životu posrala ptica na glavu.
Izvini, moram da idem, keep on loving.
|
|
|
|
 |
 |
 |
 |
|
|