proza
  priče za decu
  prikazi
  razno
  autor
 
 
  Crni Kremenko 

Fred na Drvetu odakle pada, spasen pa ipak isti, razgovor sa Beti

Ja ću te poneti na ramenima, ja, Hristifor i leš novog doba. Bio sam na tvom drvetu, ljubavi, čekao sam te da dođeš s trčanja u devet. Našao sam tvoj lap-top i mobilni, kriptograme koje pišeš uporedo, posve mokre na papirusima, tvoju plavu staklenu pepeljaru, Barnijevu knjigu u kutijici za toaletni papir, tvoj kuvar sa sličicama, tvoj usisivač. Kako si sve to uspela da podigneš tako visoko? Beti sam zaključao, prethodno joj ubacivši igračke, umalo vrat nisam slomio hitajući ovamo. Bilo mi je hladno i dosadno. Bilo mi je tako hladno, ljubavi, tako hladno bez tebe. Video sam odavde da je neka žena u našoj ulici rodila kapsulu kodenzovane smrti za koju se nije znalo da li je aktivirana ili ne. Gnomi oko porodilje zurili su u lik američkog predsednika, koji im je mahao sa čelika, kao omađijani. Počeo sam da se ljuljam na pripadajućoj mi grani ne bi li je slomio. Šta drugo da se radi? Jezik tu malo pomaže. Skočih. I – tras! Osetio sam da padam kroz gustu krošnju stoletnog drveta imenica, zamenica, glagola, brojeva, uzvika, na stomak, preko glave, na bokove, vrteći se, izgreban i bez duše. U tom sudbonosnom trenu pridržala me je neka svetlosna kugla koja se pojavila sa donjih spratova krošnje. Sećam se, pomislio sam: Spasen sam! Gospode! Ali spasen ne u onom banalnom smislu: spasen pa neću poginuti, nego spasen u totalnom smislu. Možeš li da zamisliš tu emociju? Razumeš li šta ti govorim? Neverovatno! Da li je to bila mayastra? Da li je bila
žar-ptica? Da li je to bila zlatna jabuka gnose? Da li je bila suza samilosti Onog što je gore i dole, svuda, pa i u takvom ološu kao što sam ja?

(posle)

Čovek je živ dok ne umre. Ali nije provereno. Malopre ugledah svoj odraz na ekranu. Izgleda da sam još uvek živ. Zamišljam neku bolju vrstu kao posetioce ovog ledenog mesta. U našoj ulici umesto beba rastu pečurke, dižu se visoko prema zvezdama. Još nismo izumrli. Neki asteroid će nas svejedno zbrisati sa lica zemlje kao nekada dinosauruse. Nosim velike cipele hobitske i razmišljam kako ću i njih ovih dana morati da skuvam i pojedem. Ostaće mi samo kišni mantil i kao vazduh prozirna sujeta. Od sujete se duže živi, dok je mantil samo za jednu sezonu. Bez pranja ispresovaću ga, sušiti na dimu par nedelja, a potom seckati kao slaninicu kad kišne dane smene snežni, apatridski. Ne shvatam zašto otrovne pečurke rastu baš u našoj ulici. Pa, kod nas je sve već odavno zatrovano.

Ulazi Beti, odnekud stasala u primamljivu tupoglavu fame fatale:

Tata, šta je to greh? To ti je, sine, sex. Tata, a šta je to sex?

Sex ti je, drago dete, sve. Moja ćerka se benasto zagledala u svoje duge, jarko crvene nokte, što sam ja pogrešno shvatio kao signal za nastavak:

Čak je i najobičniji razgovor seksualni čin. Postoji jedan fizički zakon koji kaže da svaka čestica, svaki atom tendira ujedinjenju sa sve i jednim drugim atomom manifestovane egzistencije. (Rekonstruišimo: Jedan elemenat nastaje iz drugog oslabađajući veliku energiju. To ti je rekao Frederic Soddy, Nobelovac. Autoritet, razumeš li? Samim tim i obrnuto, za šta je potrebno, šta? mnogo energije.) Recimo, hromozom unutar moje ćelije, ćelije oka, na primer, i hromozom unutar ćelije sfinktera na čmaru, da kažemo, muve, imaju bolnu potrebu da se ujedine. Ogromna količina sila (atmosfere, gravitacije i šta ti ja znam čega), uključiv i građanski moral, nešto što je jedinstveno drži u prividnom rastrojstvu. Ti si, Beti, gadljiva. Dokazala si nam mnogo puta. Ali... Žalim slučaj. Jedno si sa govnetom. Seks, Beti, sve boje erupcije... Beti?

Međutim, ona je bila daleko u oba smisla te reči.

Kad pomislim, Vilma Vivijana, da je najviši domet koji mi gnomi postižemo eto ta varljiva tačka sladostrašća. Šta ona najavljuje? Kako je produžiti? Kako je zadržati i nadići je? Voleo bih da umrem u trenutku... Voleo bih da umrem u tom magnovenju s tobom u naručju. Voleo bih da i ti želiš isto. Voleo bih da ni Bog nije daleko od ove ideje. Bog, tako povlačim ovu reč po svojim nesrećnim apostrofima, tako je zloupotrebljavam, tako je banalizujem. Tako je u svaku pukotinu guram, tresem, šutiram, i onda još, da ironija bude najveća, kleknem pred nju i ispisujem svoje želje po njenoj maglenoj nedokučivosti.


 
 
home   map
Ljiljana Ćuk